Dva koraka naprijed, jedan natrag. Tako bi se mogao opisati rast duše, kreativnosti, spoznaje, ili bilo koji drugi. Kultivirati osobnost iznutra ponekad je lakše, ponekad teže, baš kao i izvana, promijeniti naviku. Važno je pri tome uvijek biti prijatelj samome sebi, ili prihvatiti prijateljstvo Boga ili svemira , već prema osobnom uvjerenju. Upravo taj odnos dvojnosti u svemu, koji vas ponekad možda izluđuje u svojim krajnostima, način je na koji se raste, približavanjem krajnosti ili njihovim stapanjem u jedno. Kako rastemo iznutra, tako raste i naša kreativnost. Da bi se u punom sjaju izrazila izvan nas samih, bez obzira čime se zanimate, nužan je konstantan rad. Ne toliko u smislu samog premišljanja, koliko u smislu pisanja, slikanja, skladanja, izrade....svega čine stvaramo svoja djela. Kroz njih uočavamo promjene, znamo da rastemo puno prije nego to može primijetiti netko drugi. Naše unutrašnje ja teži rastu. Bez obzira, da li netko želi ili ne želi, to se svima događa kroz vrijeme, jer iskustvo života čini svoje. Biti svjestan vlastitog odrastanja pruža mogućnost izbora smjera i odabir prioriteta, kao što je slučaj s oslobađanjem kreativnog potencijala na primjer. Ako se pitate zašto onaj korak natrag, odgovor je da on nije nužan, ali mi uglavnom nikada nismo spremni na onolike pomake i onolike promjene koliko nam se u trenutku nudi. S tim korakom hvatamo ravnotežu sa vlastitom stvarnošću života u trenutku u kojem jesmo, dajemo si vremena da prihvatimo malo izmjenjenu sliku vlastitog ja ( ali ne previše izmijenjenu), ili primamo na znanje, ali još nismo stigli do razine povjerenja da bismo novo primili i u srce. Ponekad se čini da se dugo ništa ne događa, a onda nas iznenadi prosvjetljenje, na koje uopće nismo spremni. Puno ugodniji dio osobnog puta je kada imamo vremena razumjeti, prihvatiti ili donijeti samostalnu odluku i radovati se rezultatima. To mnoštvo sitnih koraka zaista uljepšava život i na sreću to se uglavnom i događa. Što se tiče situacija prosvjetljenja, kada postajete svijesni istine o sebi i svom životu naglo, u trenutku, jedina pomoć koja je meni poznata jest znati da jest teško. Priznati to. Jasno recite hvala, iako uopće tako ne osjećate. Samo prihvaćanje je prvi korak, jer doživljaj može biti izuzetno stresan i neugodan. Stres proizlazi upravo iz činjenice, da ne možete napraviti onaj jedan korak natrag, dati si vremena. Promjena se već dogodila. Razumno je zapitati se, kakvo vam dobro nosi takva promjena sutra. To će vas natjerati da se pomaknete prema budućnosti, kada već ne postoji mogućnost povratka na staro. Nađite načina da si ugodite, da pojačate osjećaj sigurnosti ili se više odmarajte. Jedno je sigurno, ono što slijedi je iznenadan poklon koji ničim nije bio najavljen. I sasvim sigurno vama donosi dobro u život ili će vaša kreativnost procvjetati, ali slobodno budite optimist. Trebate samo malo vremena da bi to shvatili.:)
