8. rujna 2011.
7. rujna 2011.
5. rujna 2011.
Osjećaj sigurnosti
4. rujna 2011.
Potisnuto dijete / umjetnik
Roditelji nisu imuni na paradigmu ( na mišljenja i stavove koji su njima usađeni u djetinjstvu). Potrebno je mnogo raditi na osobnom duhovnom odrastanju da bi se stavovi usvojeni "srcem" kroz djetinje povjerenje i ljubav, promijenili. I koliko to ljudi zaista i učini, kada odrastu? Odgovor je: malo. Svaka je izrazita nadarenost iskorak iz prosjeka; svi u nečem posjedujemo mogućnost za taj iskorak. Kada je umjetnost u pitanju, tada su prepreke često puno veće, jer se radi o nečem nikada do kraja definiranom i uglavnom nemjerljivom. Stoga, mnoga djeca talentirana za umjetnost ne dobiju podršku kada počnu iskazivati taj aspekt osobnosti. Na prvi pogled u tome nema ništa tragično. Sposobnost da se ide linijom manjeg otpora često talentirane umjetnike pretvori u umjetnike "u sjeni", one koji znaju mnogo o umjetnosti ili podupiru tuđu talentiranost. Jednako tako, slijedeći želje roditelja, mnoga djeca kreativnost transformiraju u spretnost stjecanja novca i materijalne sigurnosti. Događa se da "umjetničke duše" kroz život "odrade što se očekuje", kao što je formiranje obitelji, rađanje djece, zarađivanje novca...A onda u nekim godinama...postanu nezadovoljni, frustrirani ili nesretni....bez drugima vidljivog razloga. Uvijek je u pitanju osobna sreća. a ne umjetnost kao takva. Svaki čovjek ima potrebu potvrditi se kroz život kao osoba koja on zaista i jest. Umjetnik se želi potvrditi kao umjetnik, sportaš kao sportaš, matematičar kao matematičar....jer dok iskazuje sebe na taj način. zadovoljan je. U konačnici, to trajno zadovoljstvo zovemo srećom.
Svi trebamo podršku
Općenito, teško je probijati se kroz život, ako ste stalno u sukobu sa svojom pravom prirodom. To se neprestano mnogima događa, jer izostaje osnovni izvanjski motivator, a to je podrška. Podršku trebamo svi, a umjetnici, kao izrazito senzibilne duše, još više. Nerijetko ćete primijetiti, kod ljudi koji samo pokušavaju zadovoljiti kreativne potrebe, kako se nesvjesno ispričavaju zbog toga; često će dodati da se bave i nekim "ozbiljnim" poslom. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Zapriječenost nastaje prvenstveno zbog okoline koja vas usmjerava. Istovremeno, ta okolina najčešće znači sigurnost. Ja uvijek tvrdim da svatko ima pravo birati kako hoće. Ali odluka mora biti vaša. Najviše što čovjek i može učiniti za sebe u tom smislu jest: shvatiti. Spinoza je lijepo rekao:"Ne plačite; ne dopustite da vas obuzme ogorčenje. Shvatite!" I kada ljudi shvate da im nedostaje kreativan život, jedni će se uhvatiti u koštac i sa svjetonazorima i sami sa sobom, drugi neće. Samo donošenje odluke, jedne ili druge, jest bitno. Mnogo je lakše nositi se u životu s posljedicama vlastitih izbora.
3. rujna 2011.
2. rujna 2011.
1. rujna 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
8. rujna 2011.
7. rujna 2011.
5. rujna 2011.
Osjećaj sigurnosti
4. rujna 2011.
Potisnuto dijete / umjetnik
Roditelji nisu imuni na paradigmu ( na mišljenja i stavove koji su njima usađeni u djetinjstvu). Potrebno je mnogo raditi na osobnom duhovnom odrastanju da bi se stavovi usvojeni "srcem" kroz djetinje povjerenje i ljubav, promijenili. I koliko to ljudi zaista i učini, kada odrastu? Odgovor je: malo. Svaka je izrazita nadarenost iskorak iz prosjeka; svi u nečem posjedujemo mogućnost za taj iskorak. Kada je umjetnost u pitanju, tada su prepreke često puno veće, jer se radi o nečem nikada do kraja definiranom i uglavnom nemjerljivom. Stoga, mnoga djeca talentirana za umjetnost ne dobiju podršku kada počnu iskazivati taj aspekt osobnosti. Na prvi pogled u tome nema ništa tragično. Sposobnost da se ide linijom manjeg otpora često talentirane umjetnike pretvori u umjetnike "u sjeni", one koji znaju mnogo o umjetnosti ili podupiru tuđu talentiranost. Jednako tako, slijedeći želje roditelja, mnoga djeca kreativnost transformiraju u spretnost stjecanja novca i materijalne sigurnosti. Događa se da "umjetničke duše" kroz život "odrade što se očekuje", kao što je formiranje obitelji, rađanje djece, zarađivanje novca...A onda u nekim godinama...postanu nezadovoljni, frustrirani ili nesretni....bez drugima vidljivog razloga. Uvijek je u pitanju osobna sreća. a ne umjetnost kao takva. Svaki čovjek ima potrebu potvrditi se kroz život kao osoba koja on zaista i jest. Umjetnik se želi potvrditi kao umjetnik, sportaš kao sportaš, matematičar kao matematičar....jer dok iskazuje sebe na taj način. zadovoljan je. U konačnici, to trajno zadovoljstvo zovemo srećom.
Svi trebamo podršku
Općenito, teško je probijati se kroz život, ako ste stalno u sukobu sa svojom pravom prirodom. To se neprestano mnogima događa, jer izostaje osnovni izvanjski motivator, a to je podrška. Podršku trebamo svi, a umjetnici, kao izrazito senzibilne duše, još više. Nerijetko ćete primijetiti, kod ljudi koji samo pokušavaju zadovoljiti kreativne potrebe, kako se nesvjesno ispričavaju zbog toga; često će dodati da se bave i nekim "ozbiljnim" poslom. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Zapriječenost nastaje prvenstveno zbog okoline koja vas usmjerava. Istovremeno, ta okolina najčešće znači sigurnost. Ja uvijek tvrdim da svatko ima pravo birati kako hoće. Ali odluka mora biti vaša. Najviše što čovjek i može učiniti za sebe u tom smislu jest: shvatiti. Spinoza je lijepo rekao:"Ne plačite; ne dopustite da vas obuzme ogorčenje. Shvatite!" I kada ljudi shvate da im nedostaje kreativan život, jedni će se uhvatiti u koštac i sa svjetonazorima i sami sa sobom, drugi neće. Samo donošenje odluke, jedne ili druge, jest bitno. Mnogo je lakše nositi se u životu s posljedicama vlastitih izbora.
3. rujna 2011.
2. rujna 2011.
1. rujna 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
