Roditelji nisu imuni na paradigmu ( na mišljenja i stavove koji su njima usađeni u djetinjstvu). Potrebno je mnogo raditi na osobnom duhovnom odrastanju da bi se stavovi usvojeni "srcem" kroz djetinje povjerenje i ljubav, promijenili. I koliko to ljudi zaista i učini, kada odrastu? Odgovor je: malo. Svaka je izrazita nadarenost iskorak iz prosjeka; svi u nečem posjedujemo mogućnost za taj iskorak. Kada je umjetnost u pitanju, tada su prepreke često puno veće, jer se radi o nečem nikada do kraja definiranom i uglavnom nemjerljivom. Stoga, mnoga djeca talentirana za umjetnost ne dobiju podršku kada počnu iskazivati taj aspekt osobnosti. Na prvi pogled u tome nema ništa tragično. Sposobnost da se ide linijom manjeg otpora često talentirane umjetnike pretvori u umjetnike "u sjeni", one koji znaju mnogo o umjetnosti ili podupiru tuđu talentiranost. Jednako tako, slijedeći želje roditelja, mnoga djeca kreativnost transformiraju u spretnost stjecanja novca i materijalne sigurnosti. Događa se da "umjetničke duše" kroz život "odrade što se očekuje", kao što je formiranje obitelji, rađanje djece, zarađivanje novca...A onda u nekim godinama...postanu nezadovoljni, frustrirani ili nesretni....bez drugima vidljivog razloga. Uvijek je u pitanju osobna sreća. a ne umjetnost kao takva. Svaki čovjek ima potrebu potvrditi se kroz život kao osoba koja on zaista i jest. Umjetnik se želi potvrditi kao umjetnik, sportaš kao sportaš, matematičar kao matematičar....jer dok iskazuje sebe na taj način. zadovoljan je. U konačnici, to trajno zadovoljstvo zovemo srećom.
Nema komentara:
Objavi komentar